ATscale (Global Partnership for Assistive Technology) globalno partnerstvo organiziralo je inicijativu Unlock the Everyday s ciljem pozivanja vlada država kako bi povećale pomoć milijunima ljudi kojima je hitno potrebna asistivna tehnologija, trenutačno kroz povećanje podrške, a dugoročno i kroz povećana ulaganja u taj sektor te dostupnost asistivnih pomagala. Više od 2,5 milijardi ljudi danas treba barem jedno pomagalo, a do 2050. godine taj će broj narasti na više od 3,5 milijardi, osobito zbog starenja populacije i porasta kroničnih bolesti (Globalno izvješće o asistivnoj tehnologiji, SZO i UNICEF, 2022). Svijet danas nije u potpunosti prilagođen funkcioniranju osoba s različitim vrstama invaliditeta, ipak su se uvjeti i kvaliteta života osoba s invaliditetom značajno poboljšali. Razvijaju se nove asistivne tehnologije koje pomažu osobama s invaliditetom u što samostalnijem i neovisnijem životu te se na taj način podiže kvaliteta njihova života.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u svojim dokumentima poziva na konsenzus vezano uz definiciju i terminologiju asistivne tehnologije (AT). Kako bi prilagodile zakonsku regulativu unutar svojih država i/ili olakšale kategorizaciju pomagala mnoge su zemlje različito definirale pojam asistivne tehnologije. SZO definira asistivnu tehnologiju kao primjenu organiziranog znanja i vještina vezanih uz pomagala i njihove sustave te usluge, a sama pomagala kao bilo koji vanjski proizvod (uključujući uređaje, opremu, instrumente ili softver) čija je primarna svrha održavanje ili unaprjeđenje funkcionalnosti i neovisnosti pojedinca, čime se promiče njihova dobrobit. AT se tumači kao cjelina ekosustava koji je nužan za sigurnu i učinkovitu primjenu pomagala. Stoga dosljedna upotreba termina, koji se odnosi na AT, treba potaknuti usklađenost između raznih dionika, olakšati komunikaciju, poboljšati usporedbu prikupljenih podataka i povećati povjerenje u dostupnost podataka. Pojava brojnih subspecijalističkih domena koje zahtijevaju specifičnu ekspertizu i standardizirane postupke procjene, odabira i primjene tehnologije, rezultat je izrazito brzog razvoja suvremenih rješenja i tehnoloških inovacija. Radi osiguravanja sustavne usklađenosti, međunarodne usporedivosti i pouzdanog praćenja statističkih pokazatelja, Standardi rada temelje se na klasifikacijskoj strukturi koja integrira međunarodni standard ISO 9999, kojim se definiraju klasifikacija i terminologija pomagala, te preporuka WHO-a: Global Report on Assistive Technology (GReAT) i Priority Assistive Products List (APL). Navedene smjernice određuju globalne prioritetne potrebe i skup ključnih pomagala funkcionalnim pristupom domenama radi osiguravanja praktične primjenjivosti asistivne tehnologije u sustavima zdravstva, obrazovanja, rehabilitacije, zapošljavanja i socijalne skrbi te u svakodnevnom životu osoba koje koriste AT. Ovim pristupom Standardi rada osiguravaju jedinstven i standardiziran sustav kategorizacije asistivne tehnologije u RH, koji je u potpunosti usklađen s međunarodnim standardima te koji olakšava dosljedno planiranje, financiranje, praćenje dostupnosti i evaluaciju ishoda primjene asistivne tehnologije za sve osobe koje je trebaju u svakodnevnom životu. Na temelju tih izvora uspostavlja se standardizirani skup od deset funkcionalnih domena asistivne tehnologije u RH: Vid, Sluh, Komunikacija, Učenje i kognicija, Mobilnost, pozicioniranje i ortopedska pomagala, Samostalno življenje i aktivnosti svakodnevnog života, Pristup računalima, Prilagodba okoline i kontrola okoline (domotika), Prijevoz i mobilnost u zajednici te Rekreacija, sport i slobodno vrijeme (Standardi rada edukacijskih rehabilitatora u području asistivne tehnologije, HKER, 2026).
Asistivna tehnologija se odnosi na različite tehnološke proizvode, dio opreme ili sustave koji se koriste kao asistivna, adaptivna i rehabilitacijska pomagala za osobe s razvojnim teškoćama. Dijeli se na proizvode za kretanje, za vid, za sluh, komunikacijske proizvode, proizvode kognicije te proizvode za samonjegu i zaštitu okoliša. Uključuje razna niskotehnološka, srednjetehnološka i visokotehnološka sredstva (hardver, softver i druge periferne uređaje) koja pomažu osobama da se izraze, ali i da razumiju jezik i komunikaciju u cjelini. Visokotehnološka sredstva su sredstva kojima je potrebna električna energija kako bi funkcionirala. To su komunikacijski uređaji, tj. komunikatori, sustavi koji se aktiviraju pogledom, uređaji za skeniranje objekata, osobna računala, razne vrste „pametnih telefona“, tableti, prijenosni elektronički organizatori. Niskotehnološka sredstva su sva sredstva koja ne trebaju električnu energiju da bi se korisnik njima služio, a većina njih je ručno rađena i individualno prilagođena svakom korisniku. To su razne vrste opipljivih objekata (konkretni predmet, umanjeni objekti ili dijelovi objekata), komunikacijske ploče ili knjige. Razvoj aplikacija u okviru projekta ICT-AAC je usmjeren na dva glavna područja: edukaciju i komunikaciju. Prilikom razvoja aplikacija tendencija jest proces učenja i komunikacije krajnjim korisnicima učiniti čim više atraktivnim kako bi ih se potaknulo na korištenje aplikacije. Cijeli niz takvih aplikacija razvijen je na projektu ICT-AAC koje se koriste u radu s djecom mlađe predškolske dobi sa složenim komunikacijskim potrebama, u radu s odraslim osobama nakon traumatskih ozljeda mozga i cerebrovaskularnog inzulta, ali i za rad s djecom starije predškolske i mlađe školske dobi kod usvajanja vještina koje prethode čitanju, pisanju i računanju. Čak 84 % osoba s invaliditetom koristi pametni telefon. Zato asistivna tehnologija obećava poboljšanje pristupačnosti i inkluzije. Sve se više aplikacija stvara kako bi pomogle osobama s invaliditetom da se kreću s više spontanosti i više neovisnosti. Asistivna tehnologija ljudima bez teškoća čini život jednostavnijim, a osobama s invaliditetom čini stvari mogućim.
Uspješno uspostavljena komunikacija s osobama s invaliditetom, rana identifikacija i intervencija pozitivno utječu na unaprjeđenje njihove brige o sebi, život kod kuće, socijalne/ interpersonalne vještine osobe, samousmjeravanje, funkcionalne akademske vještine, rad, slobodno vrijeme, zdravlje i sigurnost, ali i preveniranje daljnjeg invaliditeta. Zdravstvene djelatnike je potrebno kontinuirano educirati o specifičnostima i obilježjima invaliditeta, o primjerenoj komunikaciji i pristupu osobama s invaliditetom. Važno je učiniti značajniju dostupnost informacija, (pojednostavljenih) sadržaja, kao i asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije radi povećanja neovisnosti i kvalitete života osoba s invaliditetom.
Marija Škes, univ. mag. rehab. educ.
Odjel za promicanje zdravlja, Služba za javno zdravstvo
Fotografija: - / Wavebreak / Profimedia
