U Antirabičnu ambulantu Službe za epidemiologiju svakodnevno dolaze osobe zbog ugriza zadobivenih od strane životinja. Pritom se individualno procjenjuje rizik zaražavanja bjesnoćom, ali i rizik zadobivanja tetanusa i bakterijskih infekcija te se sukladno procjeni liječnika specijalista epidemiologije provode preventivne mjere.
Republika Hrvatska je, zahvaljujući cijepljenju pasa i sustavnoj provedbi oralne vakcinacije lisica, 2021. godine proglašena zemljom slobodnom od bjesnoće. Zahvaljujući tome i broj cijepljenja ugriženih osoba u Antirabičnoj ambulanti se značajno smanjio.
Ipak, malen rizik zaraze bjesnoćom predstavlja populacija šišmiša, kako u ostatku Europe, tako i u Hrvatskoj. Kontakt oštećene kože i sluznica sa slinom šišmiša, a posebice ugriz šišmiša predstavljaju događaj koji zahtijeva posjet Antirabičnoj ambulanti. U većini slučajeva, a nakon pregleda i procjene liječnika specijalista epidemiologa, osoba treba primiti cjepivo protiv bjesnoće, a u određenim indikacijama se uz cjepivo daju i imunoglobulini protiv bjesnoće.
Unazad nekoliko tjedana primijećen je porast broja posjeta Antirabičnoj ambulanti zbog kontakata sa šišmišima. S obzirom na to da postupanje s osobama koje su bile u kontaktu sa šišmišem vrlo često uključuje primjenu cjepiva i imunoglobulina (što podrazumijeva primjenu najmanje 4, a nerijetko i više injekcija u mišiće) te više dolazaka, savjetuje se postupati prema niže navedenim preporukama, kako bi se izbjegli kontakti s ovim životinjama te samim time i potreba za postupanjem u svrhu prevencije bjesnoće:
- ne dirati šišmiše bez odgovarajuće zaštitne opreme
- izbjegavati kontakt nezaštićene kože ili sluznica sa šišmišem, a posebice njegovom slinom
- postavljanjem komarnika na prozore i vrata te zatvaranjem otvora kroz koje životinje mogu ući, smanjuje se mogućnost ulaska šišmiša u kuću ili stan.
U nastavku teksta prenosimo preporuke Zavoda za zaštitu okoliša i prirode, Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije o biologiji šišmiša te na koji način rukovati s istima:
Prije svega dobro je znati da su svi šišmiši u Hrvatskoj strogo zaštićene vrste (zabranjeno ih je namjerno uznemiravati, ubijati i uništavati njihova skloništa) i jedna su od najugroženijih skupina sisavaca na području Europe. Njihova uloga u zaštiti prirode (i čovjeka) je nezamjenjiva jer se hrane kukcima koji su noću aktivni, npr. komarcima, a mnogi od njih su štetnici u poljoprivredi i šumarstvu. Šišmiši su također indikator zdravlja okoliša jer što je više vrsta na nekom području to je to područje „zdravije“, manje opterećeno zagađenjem itd.
Na žalost, predrasude prema tim krhkim i izuzetno korisnim životinjama jedan su od uzroka njihove smanjene brojnosti. Šišmiši se zbog svog izuzetno okretnog leta i činjenice da prepoznaju kukca manjeg od dva milimetra pomoću svog specifičnog glasanja ne zalijeću u kosu.
Šišmiši u Hrvatskoj također ne piju krv ljudima. Ne napadaju ih. Štoviše, više se oni boje čovjeka, nego čovjek njih. Neke vrste šišmiša su se zbog gubitka skloništa u prirodnim staništima, poput primjerice šuma, prilagodile na suživot s čovjekom te nalaze skloništa u raznim dijelovima kuća i zgrada. Patuljastim šišmišima je primjerice dovoljna pukotina šira od pet mm kako bi se zavukli i našli sklonište u uskim prostorima (pukotine u vanjskim zidovima i strukturama).
Iako su prirodni rezervoar virusa bjesnoće, u zadnjih 70 godina jedino je zaraza u Europi zabilježena kod nekoliko istraživača šišmiša koji sa životinjama rukuju, a u nedavnom istraživanju koje je u Hrvatskoj proveo Hrvatski veterinarski institut, aktivni virus bjesnoće nije bio zabilježen u slini šišmiša. Nadalje, do sada na teritoriju Europe nije zabilježen slučaj napada šišmiša zaraženog bjesnoćom na ljude niti na kućne ljubimce. Također, prijenos bjesnoće zbog toga što se šišmiši nalaze u nekom dijelu kuće/zgrade nije moguć.
U svakom slučaju, šišmiši su divlje životinje i nije ih uputno dirati niti hvatati golim rukama ukoliko se nalaze na tlu ili djeluju iznemoglo i bolesno, kao niti jednu drugu divlju životinju. Moguće je staviti rukavice i privremeno staviti šišmiša u kutiju (primjerice za cipele) poklopiti ju (na poklopcu izbušiti manje rupice) i staviti vodu u plitku posudu. U predvečerje je potrebno probati životinju pustiti na slobodu, a ukoliko životinja nije sposobna za let onda je potrebno obavijestiti najbliže oporavilište i dogovoriti transport.
U ovlaštenim oporavilištima za divlje životinje moguće je potražiti skrb za ozlijeđene ili iznemogle žive šišmiše (https://mingo.gov.hr/o-ministarstvu-1065/djelokrug-4925/zastita-prirode/strogo-zasticene-vrste/oporavilista-za-divlje-zivotinje/1247 ):
- AWAP - Udruga za zaštitu divljih životinja
- Ustanova Zoološki vrt grada Zagreba, Sklonište Dumovec
- Udruga za zaštitu životinja Ruščica
- Unikom d.o.o. za komunalno gospodarstvo - Radna jedinica Zoološki vrt grada Osijeka
- Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Svaki slučaj uginule strogo zaštićene životinje, pa tako i šišmiša treba putem obrasca za dojavu (https://www.haop.hr/hr/tematska-podrucja/prirodne-vrijednosti-stanje-i-ocuvanje/ukljucite-se-u-zastitu/sustav-za-dojavu-i ), telefonski (01/5502 900) ili putem poruke e-pošte: zavod@mzozt.hr prijaviti Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije, Zavodu za zaštitu okoliša i prirode.
Služba za epidemiologiju, Odjel za epidemiologiju zaraznih bolesti
Izvor fotografije: Dietmar Nill / Nature Picture Library / Profimedia
