Svjetski dan bolesnika, 11. veljače 2015.

Svjetski dan bolesnika (World Day of the Sick) obilježava se svake godine 11. veljače. Ustanovio ga je Papa Ivan Pavao II. 1992. godine ne bi li potaknuo sve ljude različitih vjeroispovijesti da promisle o svojim mogućnostima u brizi i njezi oboljelih te kako bi se društvo senzibiliziralo za potrebe bolesnika. Namjera je i zahvaliti svima koji skrbe o bolesnicima - zdravstvenim, socijalnim, vjerskim i mnogim drugim djelatnicima te volonterima koji su u središte svoga djelovanja stavili bolesnika i njegove potrebe. Dan bolesnika ne bi trebao biti samo dan posjete bolesnika, starih i nemoćnih osoba i bolesne djece, već dan kada bi svi bar nakratko podigli u sebi svijest, dan koji pokreće ljude u izgradnji bolje, sigurnije i humanije zajednice. Povodom ovogodišnjeg XXIII. Dana bolesnika Papa Franjo objavio je poruku u kojoj naglašava potrebu promatranja bližnjeg kroz mudrosti srca (sapiente cordis) kao i traženje odgovora na mnoga pitanja o smislu bolesti, boli i smrti koja su potaknuta duhovnim i tjelesnim trpljenjem, unatoč velikim znanstvenim dostignućima. 

Temelj svih ljudskih osnova je komunikacija, a povezivanje, dijeljenje čine pravi smisao komunikacije. Dijelimo svoje osjećaje, misli, dajemo potrebne informacije, pomoć, ljubav, ali u tom odnosu mnogo i dobivamo. Komunikacija uključuje verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Komunikacija s bolesnikom je specifična, mora biti jasna i njemu razumljiva te ima svoje posebnosti. Zahtjeva vještinu slušanja i govora, pokazivanje poštovanja, iskrenost, razumijevanje. To je izravna interpersonalna komunikacija, razgovor licem u lice. Neverbalna komunikacija prenosi emocionalne komponente poruke koje često imaju veću važnost u shvaćanju značenja poruke koju želimo prenijeti. Ona upotpunjuje i obogaćuje verbalnu komunikaciju. Intonacija našeg glasa, ton, glasnoća, šutnja, pauza čine paralingvistički dio neverbalne komunikacije. Ekstralingvistički dio nevezan uz govor odnosi se na izraz lica – mimiku, kontakt očima, osmjeh, tjelesni kontakt - dodir, položaj ruku, geste. Komunikacija je najmanje ono što izgovaramo, a mnogo više način na koji govorimo. 

Komunikacija se ne odvija bez smetnji, ne protječe bez unutarnjih i vanjskih otpora i nije moguća bez naše emocionalne uključenosti. Ponekad namjeravamo jedno reći, drugo kažemo, sugovornik čuje, razumije ili prihvati nešto treće. I zbog tih „smetnji“ moramo provjeravati što je sugovornik odnosno bolesnik zaista čuo. Bolesnik se nalazi u posebnoj životnoj situaciji koja zahtjeva drugačiji pristup i komunikaciju jer „…kada se u našem životu slomi nešto što više nikada ne možemo povratiti, tada postavljamo sebi pitanja o smislu života, patnje, bolesti i smrti.“ (Paul Tournier). Stoga je potrebno u komunikaciji usmjeriti se prema potrebama bolesne osobe i njezine obitelji te istovremeno obuhvatiti tjelesni, psihološki, socijalni i duhovni aspekt oboljele osobe. Uspješna komunikacija s bolesnikom temelji se na odnosu povjerenja koji proizlazi iz kvalitetnog odnosa, aktivnom slušanju kao najdjelotvornijem sredstvu komuniciranja, umijeću i vještini govora i razgovora, empatijskom razumijevanju i riječi koja kod bolesnika ima posebno, utješno značenje.


„…čovjek nerijetko tako malo može dati čovjeku. Ali može ga primijetiti. Može ga pohoditi. Ne prikriti mu svoju zapanjenost, ali se na tome ne zaustaviti. Može ga čuti. Biti mu utjeha i ohrabrenje. Može mu učiniti neku jednostavnu uslugu… I ponovno mu doći. Sve je to tako obično, da je gotovo svakome moguće. A, opet, odviše je rijetko.“ (Stjepan Lice).
  


Autorica članka: Marija Škes, mag. educ. reh., voditeljica Odsjeka za zdrave stilove života (Služba za javno zdravstvo)