Povodom obilježavanja Svjetskog dana borbe protiv bjesnoće, 28. rujna 2015.

Premda je bjesnoća zarazna bolest koja je prisutna u više od 150 zemalja i područja širom svijeta, ona još uvijek uzima veliki danak te je gotovo u potpunosti smrtonosna. U zemljama Azije i Afrike i dan danas od te opake bolesti umire, prema dostupnim podacima, oko 55.000 ljudi godišnje, a veliki dio te brojke čine djeca u dobi do 15. godine života. Psi su glavni izvor infekcije i odgovorni su za veliku većinu smrtnih slučajeva godišnje. Prema kategorizaciji Lyssavirusa, odnosno virusa bjesnoće, isti ulazi u tzv. Filogrupu 1 (RABV) te je proširen po čitavom svijetu. Osim pasa, i druge životinje mogu također biti izvorom zaraze za čovjeka, poput mačaka, rakuna, čagljeva, mungosa, tvorova, smrdljivaca te rjeđih vrsta divljih mesoždera. Ovdje ne smijemo zaboraviti šišmiše, koji su također izvor bolesti i odgovorni su za brojne smrtne slučajeve širom svijeta.

Svake godine, više od 15 milijuna ljudi širom svijeta pristupi cijepljenju protiv bjesnoće, odnosno primi postekspozicijsku antirabičnu profilaksu (PEP), koja je jedini način da se ova opaka bolest spriječi i ne razvije. Time se sprječavaju stotine tisuća mogućih smrtnih slučajeva godišnje. Zbog toga je posebna važnost dana obradi ugrizne rane nakon kontakta s bijesnom ili na bjesnoću sumnjivom životinjom (temeljito čišćenje i pranje ugrizne rane sapunom pod mlazom tekuće vode!) te što raniji odlazak liječniku specijalisti radi započinjanja postekspozicijske antirabične profilakse (PEP-a).

Budući da je u velikom broju zemalja (npr. Afganistan, Gana, Gruzija, Indija, Indonezija, Kenija, Kina, Pakistan, Tajland, itd.) bjesnoća endemski zastupljena, efikasna kontrola bjesnoće teško je provediva, ili zbog same financijske situacije ili slabo organizirane zdravstvene i veterinarske službe. Dvije su temeljne mjere koje se trebaju provoditi kako bi se u takvim zemljama mogla uvesti kontrola prirodnih žarišta. To su: cijepljenje pasa protiv bjesnoće te oralno cijepljenje lisica protiv bjesnoće. U zemljama gdje je uvedena efikasna kontrola bjesnoće, druge životinjske vrste, u prvom redu šišmiši, postaju glavni rezervoar bjesnoće te tako humani slučajevi postaju vezani na ugrize bijesnih šišmiša. Ove dvije mjere, cijepljenje pasa protiv bjesnoće te oralna vakcinacija lisica protiv bjesnoće, gdje se ide prema eliminaciji virusa bjesnoće iz prirodnih žarišta te tako prema statusu zemlje slobodne od bjesnoće, provele su velikim dijelom gotovo sve Europske zemlje. 

U Republici Hrvatskoj, zadnji slučaj humane bjesnoće zabilježen je davne 1964. godine, točno prije 50 godina. U usporedbi s Europom i svijetom kako stoji Hrvatska?

U Republici Hrvatskoj, godinama se brojni stručnjaci humane i veterinarske medicine, bore svakodnevno da davna 1964. godina i dalje ostane samo statistički podatak. Djelatnici tadašnje Antirabične stanice u sklopu tadašnjeg Zavoda za zaštitu zdravlja grada Zagreba (danas antirabične ambulante Referentog centra za bjesnoću pri  Nastavnom zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“) dali su svoj obol redovitim pregledima ugriženih pacijenata, cijepljenju pacijenata, edukaciji pacijenata te vrlo dobrom suradnjom s veterinarskim organizacijama poput: Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, brojnim veterinarskim klinikama, praksama i ambulantama, Veterinarske inspekcije grada Zagreba, Hrvatskim veterinarskim institituom, tadašnjim „šinterajem“ Veterinarskim higijenskim servisom, Skloništem za nezbrinute životinje grada Zagreba te Upravom za veterinarstvo pri Ministarstvu poljoprivrede. Ovdje valja spomenuti i suradnju s brojnim zdravstvenim institucijama, poput Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, KBC Zagreb, KBC „Sestre Milosrdnice“, te brojnim drugim bolnicama i klinikama grada Zagreba.

Na kraju valja spomenuti i temeljnu suradnju s našim kolegama iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te Imunološkim zavodom d.d. u Zagrebu, Medicinskim fakultetom sveučilišta u Zagrebu, Školom narodnog zdravlja „Dr. Andrija Štampar“ te s drugim kolegama iz županijskih zavoda za javno zdravstvo i drugim ustanovama diljem Republike Hrvatske. 

Republika Hrvatska dala je veliki doprinos borbi protiv bjesnoće, ne samo na lokalnoj već i na svjetskoj razini, kao što je niže navedeno.

  • Obavezno cijepljenje pasa protiv bjesnoće u Republici Hrvatskoj, provodi se od 1948. godine, ali to nije ni blizu onome što imamo danas (cijepljenje, registracija, čipiranje, evidencija pasa i vlasnika!);

  • Republika Hrvatska proizvodila je svoj vlastiti ljudski serum protiv bjesnoće (humani antirabični imunoglobulin- HRIG) u Imunološkom zavodu d.d. u Zagrebu od 1985. o 2013. godine;

  • 1986. godine skupina stručnjaka iz Zavoda za zaštitu zdravlja grada Zagreba (današnji Zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“) stvara 2-1-1 shemu cijepljenja na čelu s prof. dr. sc. Ivanom Jankom Vodopijom, dr. med., specijalistom infektologije, koju zbog svojih rezultata prihvaća Institute Pasteur u Parizu i uvodi je u rutinsku upotrebu.

  • 1992. godine 2-1-1 shemu prihvaćaju stručnjaci Ekspertne skupine za bjesnoću Svjetske zdravstvene organizacije te je od tada uvršavaju u Službeni protokol za cijepljenje ljudi protiv bjesnoće (postekspozicijsku antirabičnu profilaksu – PEP), koja se od tada primjenjuje u čitavom svijetu;

  • Od 2010. godine Republika Hrvatska ponovo provodi program oralnog cijepljenja lisica protiv bjesnoće, pod Upravom za veterinarstvo pri Ministarstvu poljoprivrede uz potporu sredstava Europske unije (oralna vakcinacija lisica provodila se i u periodu 1991. do 1996. no prekinuta je zbog ratnih zbivanja). 

U nepune četiri godine provođenja oralne vakcinacije lisica na području Republike Hrvatske bilježe se sjajni rezultati. Prema podacima za 2014. godinu od ukupno pretraženih 3.461 lisica na bjesnoću, svega je jedna lisica (odnosno 0,03%) bila zaražena virusom bjesnoće. Od 335 pretraženih divljih životinja, u niti jedne nije bila dokazana bjesnoća. Od domaćih životinja, pretraženo je ukupno 271 pasa  i 356 mačaka, u kojih nije bila dokazana bjesnoća, kao ni u 65 slučajeva kod ostalih domaćih životinja. Ukupno od 4488 pretraženih domaćih i divljih životinja, svega je 0,03% bilo zaraženo virusom bjesnoće. 

Nemoguće je u ovako kratkom prikazu pokazati sve detalje u proteklih 50 godina, ali jedno je sigurno – bez dobre suradnje humane i veterinarske struke ovi dobri rezultati ne bi bili mogući. Oralna vakcinacija lisica protiv bjesnoće u Republici Hrvatskoj, dovest će vrlo brzo do toga da će i naša zemlja postati zemljom slobodnom od bjesnoće (rabies-free country), kao što su to naše susjedne zemlje (Italija, Slovenija i Austrija).
Ovome u prilog idu gore navedeni podaci. 

Unatoč ovako dobrim rezultatima, humana i veterinarska struka trebaju biti na oprezu, budući da bjesnoća može prijetiti i nakon što zemlja postane i proglasi se zemljom slobodnom od bjesnoće. Ovo valja imati na umu pogotovo prilikom pojave slučajeva humane bjesnoće koji su se dogodili u Italiji 2011. godine (importirani slučaj iz Indije) te Portugalu 2011. (importirani slučaj iz Guinee Bissau) i Španjolskoj u 2013. godini. Jednom kada se eliminira terestrijalna bjesnoća, s obzirom na naše podučje i okruženje, i dalje treba provoditi akcije oralnog cijepljenja lisica protiv bjesnoće, kako se bjesnoća u životinja ne bi ponovno pojavila, kao što je bio slučaj u Grčkoj (od 1987. godine bila zemlja slobodna od bjesnoće, a u razdoblju od 2012. do 2013. zabilježila je 17 slučajeva bjesnoće (14 u crvenih lisica, dvije u njemačkih ovčara i jedne u mačke). Za važnost cijepljenja pasa protiv bjesnoće, njihovog čipiranja, te vođenja evidencije cijepljenja, govori u prilog importirani slučaj bjesnoće u šteneta psa uz Nizozemsku iz Maroka preko Španjolske 2012. godine, gdje su zakazali nadzor i kontrola veterinarskih službi. 

Budući da se cijepljenje pasa protiv bjesnoće u Republici Hrvatskoj provodi od 1948. godine,  oralna vakcinacija lisica protiv bjesnoće od 2010. godine, te obavezno čipiranje pasa starijih od tri mjeseca prilikom cijepljenja protiv bjesnoće u Republici Hrvatskoj od 2011. godine, vrlo je važno nastaviti i dalje ove izuzetno važne mjere sprječavanja bjesnoće. U humanoj medicini, i nadalje treba provoditi postupke i preporuke Svjetske zdravstvene organizacije prilikom svake vrste ozljede nanešene od psa, mačke ili druge domaće ili divlje životinje. 

Autor članka: prim. dr. sc. Radovan Vodopija, dr. med., specijalist epidemiologije, Odjel za epidemiologiju zaraznih bolesti  - Referentni centar za bjesnoću Ministarstva