Povodom Hrvatskog dana debljine (17. ožujka) - što trebamo mijenjati?

Debljina je jedan od vodećih javnozdravstvenih problema 21. stoljeća i veliki je izazov za pojedinca i društvo. Gotovo polovina europske populacije je pretila ili prekomjerno teška što uzrokuje brojne zdravstvene posljedice. Procjenjuje se da je 8% zdravstvenih troškova u Europi povezano s debljinom. 60% odraslih osoba u Hrvatskoj prekomjerno je teško ili pretilo. Problem debljine u sve je većem porastu, a posebno je zabrinjavajući problem prekomjerne težine i debljine kod djece s obzirom na brojne posljedice na rast i razvoj, ali i dugoročne posljedice u smislu predispozicije za debljinu u odrasloj dobi i povećanom riziku razvoja kroničnih nezarazne bolesti. 

15% djece u petom razredu osnovne škole i gotovo isto toliko u osmom razredu osnovne škole (Grad Zagreb, 2015.) ima povećanu tjelesnu težinu, a između 11 i 13% djece u toj dobi je pretilo. Među prva četiri najučestalija poremećaja registrirana na sistematskim pregledima u petim i osmim razredima je nepravilno (abnormalno) držanje uzrokovano nedostatkom kretanja, ali često i prekomjernom težinom.

Bolesti koje su u populaciji najučestalije, uzrokuju najveći broj invaliditeta i smrti, u svojoj podlozi kao rizični čimbenik imaju debljinu (kardiovaskularne bolesti, dijabetes, hipertenzija, mentalne bolesti, ali i respiratorne, endokrine, genitourinarne, bolesti lokomotornog sustava i pojedini karcinomi). Pretilost smanjuje funkcionalnu i radnu sposobnost, kvalitetu života, materijalno blagostanje, skraćuje životni vijek i povećava smrtnost! 

Razvojem suvremenog načina života na raspolaganju nam je mnogo hrane, a manje kretanja. Usvojili smo sjedeći stil života (automobil, tehnologija) što pogoduje neravnoteži unosa i utroška kalorija. Fiziologija i anatomija čovjeka nije se mijenjala nekoliko tisuća godina, ali se promijenila prehrana i način pribavljanja hrane. U doba prvobitne zajednice, hrana se temeljila na biljnim plodovima (koje je trebalo uzgajati, tražiti, brati), ulovljenoj životinji (za kojom je bilo potrebno trčati) – što je iziskivalo je pojačanu tjelesnu aktivnost.

Danas ljudi odlaze automobilom u trgovine po „jeftiniju industrijski prerađenu hranu“. Paradoksalno je da je usprkos porastu standarda hrana prije 300 godina bila zdravstveno prihvatljivija. Nismo imali nutritivne tablice i toliku dostupnost hrane, a birali smo zdravije! Nekada je samo plemstvo jelo bijeli kruh od rafiniranog bijelog brašna i bijeli šećer, dok je crni integralni kruh i prirodni med bio sastav prehrane siromašnih. Danas je crni kruh skuplji od bijelog, a brojne namirnice koje pridonose zdravlju izbačene su iz prehrane ili se vrlo malo konzumiraju (na primjer heljda, zob, proso).

Nekada su se bogati bavili jahanjem kao prijevoznim sredstvom i plesom kao zabavom, a siromašni su napornim tjelesnim radom upražnjavali tjelesnu aktivnost. Danas je prestiž dobar auto, a ples je zanemaren ili sveden na „njihanje glavom“. Fizički rad na selu osuvremenjen je tehnologijom, a intelektualni i upravljački rad zahtjeva život pred računalom. Djeca sjede pred računalima i znatno su motorički nesposobnija kada se usporede s generacijom djece prije deset godina (o generacijama prije da ne govorimo). Ne penju se na drvo i ne znaju prepoznati osnovne vrste drveća u prirodi, ali uče u najsitnije detalje o razmnožavanju hidre i broju svih institucija u pojedinom gradu i dugi niz sati pri tome sjede. Pogrbljeni i statični. Kada sjednu u školske klupe smanje svoju tjelesnu aktivnost za 70%. I što pojedu u toj istoj školi?

Kako je došlo do toga da smo prestali biti dovoljno svjesni da je naše tijelo stvoreno za pokret? Da ono što ne upotrebljavamo propada? I da, vrlo često, unosimo u sebe i nudimo svojoj djeci ono što nam čini štetu. Zbog ovakvih tendencija i usvojenih stilova života u većini slučajeva i dnevne potrebe za kalorijama suvremenog čovjeka su danas manje.

Liječenje debljine se, uglavnom može nadzirati, ali se ne može doslovno „izliječiti“ . Odnosno, uz trajan nadzor i dostupnost stručnjaka potreban je i veliki osobni angažman pacijenta. Gubitak tjelesne težine kod pretilih izuzetno je važan, jer smanjenje od svega 5 do 10% početne težine dovodi do smanjenja kardiovaskularnih rizika (sniženje arterijskog tlaka, smanjene razine LDL i triglicerida, povišene razine HDL), smanjenja glikemije i smanjenja simptoma degenerativnih bolesti zglobova. Međutim, naglasak uvijek mora biti na prevenciji u kojoj, jednako kao i u liječenju treba sudjelovati multidisciplinarni tim stručnjaka kako bismo obuhvatili fiziološke (biološke), psihološke, nutritivne čimbenike te naviku (ne)kretanja i tjelesne (ne)aktivnosti u nastanku debljine.

Preventivne mjere trebaju uključivati široku bazu (opću populaciju), rizične i osjetljive skupine i pojedinca. Široka baza uključuje i društvo (mjere porezne politike, upravljačka tijela na lokalnoj i nacionalnoj razini koja odlučuju o programima koji će se provoditi i financirati, sustav zdravstva i obrazovanja, sustavi koji omogućuju dostupnost provedbe onoga što želimo implementirati, civilno društvo i mediji). Važno je naglasiti da su pri tome najvažnije i najučinkovitije multidisciplinarne javnozdravstvene mjere primarne prevencije.

S javnozdravstvenog stajališta, važno je razvijati programe temeljene na istraživanjima i stručnom iskustvu: od strategija i akcijskih planova na nacionalnim i lokalnim razinama, odnosno na razini cjelokupnog društva, preko specifičnih programa prevencije (s posebnim naglaskom na djecu) do javnozdravstvenih intervencija koje se primjenjuju kada se bolest već pojavila. Dakle, kada govorimo o preventivnim programima (ali i „liječenju“) licemjerno je govoriti što bi pojedinac, pojedine skupine populacije trebali činiti, a da im to i ne učinimo dostupnim (kao odgovorno društvo).

Ono što je važno naglašavati kod problema debljine od najranije dobi je usvajanje pozitivnih životnih navika: uravnotežene prehrane i redovite tjelesne aktivnost. Jednako važna je i izgradnja zdravih psiholoških temelja. Nikako ne trebamo zaboraviti da i usvajanje navika i promjena počinje iz naše misli. Dvije najvažnije teškoće u liječenju debljine, ali i u usvajanju navika su: motivacija i održavanje (dosljednost) što su, zapravo, psihološka obilježja pojedinca, ali i grupe i društva.

Usmjeravanjem na pozitivno zdravstveno ponašanje od najranije dobi, ulaganjem napora u razvijanje tjelesnog i psihičkog zdravlja, u velikoj mjeri prevenirat ćemo ne samo debljinu nego i ostale poremećaje prehrane kao i brojne druge zdravstvene probleme. Kako, što i na koji način govorimo o zdravlju, nutritivnoj vrijednosti namirnica, ulozi tjelesne aktivnosti, ulozi i nastanku naših navika - iznimno je važno . Upravo zbog toga u preventivne programe, kao i u liječenje debljine potrebno je, osim liječnika uključiti i stručnjake specifičnih područja: nutricioniste, kineziologe, psihologe.

Kada govorimo o debljini i prevenciji debljine moramo ostati usredotočeni na pojam zdravlja jer ćemo na taj način biti učinkovitiji u samoj prevenciji, prevenirat ćemo i niz drugih rizičnih ponašanja i posljedičnih bolesti i nećemo „otvoriti“ put u druge vrste zdravstvenih poremećaja. Stručnjaci koji najbolje poznaju svoje područje, ujedno znaju i na koji način treba komunicirati s ciljnim skupinama: općom populacijom, rizičnim i osjetljivim skupinama populacije i pojedincem. Isto tako znaju kako mogu inkorporirati svoja znanja, osim u liječenje i u učinkovite preventivne mjere primarne prevencije. S ciljem da se ova bolest i sve druge koje iz nje proizlaze pojavljuju u što manjoj mjeri.

Članak pripremila: Ana Puljak, dr.med., spec. javnog zdravstva, voditeljica Odjela za promicanje zdravlja