Obilježavanje Svjetskog dana borbe protiv bjesnoće, 28. rujna 2014.

Iako je bjesnoća zarazna bolest prisutna u više od 150 zemalja i područja širom svijeta, ona još uvijek uzima veliki danak te je gotovo u potpunosti smrtonosna bolest. U zemljama Azije i Afrike i danas od ove opake bolesti umire, prema dostupnim podacima, oko 55.000 ljudi godišnje, a veliki dio umrlih čine djeca u dobi do 15. godine života. Psi su glavni izvor infekcije i odgovorni su za veliku većinu smrtnih slučajeva godišnje. Prema kategorizaciji Lyssavirusa, odnosno virusa bjesnoće, virus spada u tzv. Filogrupu 1 (RABV) te je proširen po cijelom svijetu. Osim pasa i druge životinje mogu biti izvorom zaraze za čovjeka, poput mačaka, rakuna, čagljeva, mungosa, tvorova, smrdljivaca te rjeđih vrsta divljih mesoždera. Ovdje ne smijemo zaboraviti šišmiše, koji su također izvor bolesti i odgovorni su za brojne smrtne slučajeve širom svijeta.
 
Svake godine, više od 15 milijuna ljudi širom svijeta pristupi cijepljenju protiv bjesnoće, odnosno primi postekspozicijsku antirabičnu profilaksu (PEP), koja je jedini način da se ta opaka bolest spriječi i ne razvije. Na taj način, sprječavaju se stotine tisuća mogućih smrtnih slučajeva godišnje. Zbog toga je posebna važnost dana obradi ugrizne rane nakon kontakta s bijesnom ili na bjesnoću sumnjivom životinjom (temeljito čišćenje i pranje ugrizne rane sapunom pod mlazom tekuće vode!) te što raniji odlazak liječniku specijalisti radi započinjanja postekspozicijske antirabične profilakse (PEP-a).
 
U velikom broju zemalja, (npr. Afganistan, Gana, Gruzija, Indija, Indonezija, Kenija, Kina, Pakistanu, Tajland, itd.) u kojima je bjesnoća endemski zastupljena, efikasna kontrola bjesnoće teško je provediva, ili zbog same financijske situacije ili slabo organizirane zdravstvene i veterinarske službe. Dvije su temeljne mjere koje se trebaju provoditi kako bi se u takvim zemljama mogla uvesti kontrola prirodnih žarišta. To su: cijepljenje pasa protiv bjesnoće te oralno cijepljenje lisica protiv bjesnoće. U zemljama gdje je uvedena efikasna kontrola bjesnoće, druge životinjske vrste, u prvom redu šišmiši, postaju glavni rezervoar bjesnoće te tako humani slučajevi postaju vezani uz ugrize bijesnih šišmiša. Ove dvije mjere, cijepljenje pasa protiv bjesnoće te oralnu vakcinaciju lisica protiv bjesnoće (čime se virus bjesnoće želi odstraniti iz prirodnih žarišta te time omogućiti zemlji status zemlje slobodne od bjesnoće) provele su velikim dijelom gotovo sve Europske zemlje. U Republici Hrvatskoj, zadnji slučaj humane bjesnoće, zabilježen je davne 1964. godine, točno prije 50 godina.
 

Hrvatska u usporedbi s Europom i svijetom?

 
U Republici Hrvatskoj, godinama se brojni stručnjaci humane i veterinarske medicine svakodnevno bore kako bi davna 1964. godina i dalje ostala samo statistički podatak. Djelatnici tadašnje Antirabične stanice u sklopu Zavoda za zaštitu zdravlja grada Zagreba (danas antirabične ambulante Referentog centra za bjesnoću u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“) dali su svoj obol redovitim pregledima ugrizenih pacijenata, cijepljenju pacijenata, edukaciji pacijenata te vrlo dobrom suradnjom s veterinarskim organizacijama poput: Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, brojnim veterinarskim klinikama, praksama i ambulantama, Veterinarske inspekcije grada Zagreba, Hrvatskim veterinarskim institutom, tadašnjim „šinterajem“ Veterinarskim higijenskim servisom, Skloništem za nezbrinute životinje grada Zagreba te Upravom za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede. Važno je spomenuti i suradnju s brojnim zdravstvenim institucijama poput Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, KBC Zagreb, KBC „Sestre Milosrdnice“ te brojnim drugim bolnicama i klinikama grada Zagreba, kao i temeljnu suradnju s kolegama iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Imunološkim zavodom u Zagrebu, Medicinskim fakultetom sveučilišta u Zagrebu, Školom narodnog zdravlja „Dr. Andrija Štampar“ te s drugim kolegama iz županijskih zavoda za javno zdravstvo i drugim ustanovama diljem Republike Hrvatske. Republika Hrvatska dala je veliki doprinos borbi protiv bjesnoće, ne samo na lokalnoj već i na svjetskoj razini, kao što je niže navedeno. 
 
  • Obavezno cijepljenje pasa protiv bjesnoće u Republici Hrvatskoj provodi se od 1948. godine, ali to nije ni blizu onome što imamo danas (cijepljenje, registracija, čipiranje, evidencija pasa i vlasnika!). 

  • Republika Hrvatska proizvodila je svoj vlastiti ljudski serum protiv bjesnoće (humani antirabični imunoglobulin- HRIG) u Imunološkom zavodu u Zagrebu od 1985. do 2013. godine. 

  • 1986. godine, skupina stručnjaka iz Zavoda za zaštitu zdravlja grada Zagreba (današnji Nastavni zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“) stvara 2-1-1 shemu cijepljenja na čelu s prof. dr. sc. Ivanom Jankom Vodopijom, dr. med., specijalistom infektologije, koju zbog svojih rezultata prihvaća Institute Pasteur u Parizu i uvodi je u rutinsku upotrebu. 2-1-1 shemu 1992. godine prihvaćaju stručnjaci Ekspertne skupine za bjesnoću Svjetske zdravstvene organizacije te je od tada uvrštavaju u Službeni protokol za cijepljenje ljudi protiv bjesnoće (postekspozicijsku antirabičnu profilaksu – PEP), koja se od tada primjenjuje u čitavom svijetu. Shema je jedan od najvećih obola hrvatske preventivne medicine u 20. stoljeću, jer je jedna tako mala zemlja, poput Hrvatske, stvorila takvu shemu cijepljenja.

  •  Republika Hrvatska od 2010. godine (tada je provedena samo 1 akcija!) ponovo provodi program oralnog cijepljenja lisica protiv bjesnoće, pod Upravom za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede uz potporu sredstava Europske unije. Od 2011. godine, provode se dvije akcije bacanja mamaca, u proljeće i jesen. Takva akcija provodila se u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1996. godine te je ukupno provedeno 11 kampanja, ali je zbog ratne i financijske situacije isto prekinuto.

 
U nepune četiri godine provođenja oralne vakcinacije lisica na području Republike Hrvatske bilježe se izvrsni rezultati. Prema podacima za 2013. godinu od ukupno pretraženih 3.380 lisica na bjesnoću, svega je 1%  bilo zaraženo virusom bjesnoće. Od 522 pretražene divlje životinje, samo je 0,19%. bilo zaraženo virusom bjesnoće. Od domaćih životinja, pretraženo je ukupno 330 pasa, a svega je 0,30% bilo zaraženo virusom bjesnoće, dok su sve pretražene mačke bile negativne. Od ostalih domaćih životinja, svega je 1,14% bilo zaraženo virusom bjesnoće. Ukupno od 4681 pretraženih domaćih i divljih životinja, svega je 0,79% bilo zaraženo virusom bjesnoće.
 
Nemoguće je u ovako kratkom prikazu pokazati sve detalje u proteklih 50 godina, ali jedno je sigurno – bez dobre suradnje humane i veterinarske struke ovi dobri rezultati ne bi bili mogući. Oralna vakcinacija lisica protiv bjesnoće u Republici Hrvatskoj dovest će vrlo brzo do toga da će i Hrvatska postati zemljom slobodnom od bjesnoće (rabies-free country), kao što su to susjedne zemlje (Italija, Slovenija i Austrija).
 
Autor članka: prim. dr. sc. Radovan Vodopija, dr. med., specijalist epidemiologije