Mentalno zdravlje na filmu – Hommage Oscaru

„Život je kao bombonijera. Nikada ne znaš što ćeš dobiti.“ (Forrest Gump)

Zbog filmske priče se smijemo, strahujemo, ljutimo, plačemo, ali posljednjih godina film ima i neke druge funkcije: 1) vjernim oslikavanjem različitih psiholoških stanja pomaže gledateljima u prepoznavanju simptoma različitih mentalnih poremećaja; 2) može utjecati na psihoterapijski proces; 3) potiče procese destigmatizacije i značajno ublažava samostigmatizaciju osoba s mentalnim poremećajima. Prema tome, sedma umjetnost više nije samo razonoda, već film predstavlja moćan alat u psihološkom radu. I sve ga češće koristimo za psihoedukaciju i u terapijama. Premda djeluje kao jednostrani medij gdje je gledatelj pasivan i šutke prati priču, danas znamo da sve što se događa oko nas i čemu su naša osjetila izložena, ostavlja tragove na našem mozgu i mijenja ga (zbog neuroplastičnosti mozga). Za vrijeme gledanja filma u mozgu se odvijaju različiti procesi koji su predmetom ozbiljnih istraživanja. Da je tome tako pokazuju filmovi na koje većina gledatelja reagira jer bude snažne emocije. Filmovi su to, koje imamo potrebu komentirati i ponovno i ponovno pogledati. Upravo tu negdje počinje filmoterapija, koja sama po sebi ne može zamijeniti terapiju, ali može pomoći u otvaranju i ubrzati psihoterapijski proces. 

Pojava filma podudara se s pojavom psihoanalize pa se tako čini da od svojih početaka imaju zajednički jezik. Izum filma omogućio je da se snovi, fantazije i nesvjesno pretoče u "živu" sliku, što je najvažnija značajka filma. Bez obzira s kojim mentalnim poremećajem se susretali, osobno ili kod članova obitelji, prijatelja, kolega na poslu (primjerice kao što su depresija, opsesivno-kompluzivni poremećaj, različite ovisnosti, posttraumatski stresni poremećaj, shizofrenija, Alzheimerova bolest i dr.), izbor određenog filma može nam pomoći da razumijemo o kakvom se psihološkom stanju radi. Film kao vizualni medij omogućava lakšu identifikaciju osobe s glavnim likom i situacijom u kojoj se nalazi, a koju je i gledatelj tijekom svog života doživio. 

Oscar je popularno ime za američku filmsku nagradu Academy Award, koju svake godine dodjeljuje Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (AMPAS) kako bi se odala počast izvrsnosti profesionalaca u filmskoj industriji, uključujući redatelje, producente i scenariste. Prva dodjela Oscara održana je u četvrtak, 16. svibnja 1929. godine, a ovaj vikend je iza nas 88. dodjela tog „prestižnog kipića“. Skupinu redatelja, odnosno glumaca dobitnika akademijine nagrade, poznatih oskarovaca koji su u svojim filmovima prikazivali specifične mentalne poremećaje možete pronaći ovdje.

Tijekom vremena razvidna je promjena u percepciji mentalnih poremećaja u filmskoj umjetnosti od ranih filmova (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Psiho), koji su bili stigmatizirajući prema destigmatizaciji i humanizaciji suvremenih filmskih ostvarenja. Naučili su nas kako izgleda život iz perspektive osoba koje su posebne, drugačije od većine nas, a koje zbog svoje bolesti (autizam, mentalna retardacija) doživljavamo hladnima i nepristupačnima dok su oni puni emocija i privrženosti, s jednostavnim neiskvarenim pogledom na svakodnevne probleme (Kišni čovjek, Forrest Gump). Osobe oboljele od shizofrenije prati posebna stigma u društvu, ali iza njihovih ponekad fascinatnih halucinatornih doživljavanja krije se visoki intelektualni kapacitet s mogućnošću ostvarenja jedinstvenih postignuća pa i do Nobelove nagrade (Genijalni um). Posttraumatski poremećaj je bolest o kojoj se unazad dvadeset godina svakodnevno piše i govori, a njezin tijek i simptome približeni su nam filmovima Lovac na jelene, Rođen 4. srpnja, Narednik James, ali i civilnim traumatskim iskustvom kao u filmu Obični ljudi. Psihičke smetnje koje možda ima i netko od naših najbližih osoba, ali nam je iz emocionalnih razloga teško prepoznati ih (depresivne smetnje, ovisnost o alkoholu, manično-depresivan poremećaj raspoloženja (BAP), anoreksične smetnje uz poremećaj osobnosti, opsesivno-kompulzivne smetnje) vjerodostojno, do razine dokumentiranosti, ocrtane su filmovima Jasmine, U dobru i zlu, Crni labud, Bolje ne može. Prošlogodišnja dobitnica Oskara za najbolju žensku ulogu Juliane Moore utjelovila je lik osobe oboljele od Alzheimerove bolesti i suočila nas s doživljajem bolesti kojoj se posvećuje posebna znanstvena i preventivna pažnja u mentalnom zdravlju suvremenog društva. Ovogodišnje teme kojima su protkani scenariji nominiranih filmova Dankinja i Carol posvećene su problematici transrodnosti i homoseksualnih odnosa, teme o kojima se govori sve otvorenije s ciljem potpune destigmatizacije.

U Hrvatskoj se filmoterapija počela primjenjivati prije 15-ak godina, kao metoda grupne terapije osoba s psihičkim poteškoćama, koja nudi mogućnost percipiranja pojedinca i njegovog (traumatskog) iskustva unutar grupe, gdje film koristimo kao „trigger“ za izazivanje specifičnih emocionalnih reakcija karakterističnih za pojedinu strukturu ličnosti i njene dominantne mehanizme obrane. U Kliničkoj bolnici Dubrava se u razdoblju od 2008. do 2012. godine odvijala filmoterapija, a evaluacija tog programa je pokazala vidna poboljšanja kod većine članova grupe. Gledanjem filma može se smanjiti intenzitet anksioznih i depresivnih smetnji, poboljšati kvaliteta socijalnog života te koncentracija pojedinca. Osim u terapijske svrhe, primjena filma u grupi koristi se i kao edukativna metoda te je u Klinici za psihijatriju Vrapče organiziran program namijenjen prvenstveno specijalizantima psihijatrije, ali i drugima zainteresiranim za područje psihijatrije, gdje se uz pomoć najpoznatijih filmskih ostvarenja oslikava klinička slika određenih mentalnih poremećaja. 

S ciljem da se vizualno približi općoj populaciji doživljaj mentalnih poremećaja (o kojima danas možemo pročitati iz stručne literature lako dostupne putem interneta), od jeseni prošle godine u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ pokrenut je projekt javnih tribina pod nazivom „O mentalnom zdravlju kroz sedmu umjetnost!“, gdje se svaki mjesec odabere jedna tema tj. jedna skupina mentalnog poremećaja. Uvodno se održi kratko predavanje stručnjaka o kliničkim obilježjima navedenog poremećaja te se zatim prikazuje film koji ga oslikava, a nakon projekcije filma slijedi diskusija o načinu na koji je poremećaj oslikan u filmu, kao i samom poremećaju. Do sada su prikazani filmovi s temama depresije, Alzheimerove bolesti, ovisnosti i sporta te zaljubljenosti i ljubavi, a tema u ožujku posvećena je opsesivnim smetnjama uz prikaz još jednog filma iz skupine Oskarovaca - Bolje ne može. Ovim putem pozivamo sve zainteresirane da nam se pridruže na tribini u četvrtak, 3. ožujka 2016 u 17:00 sati u Velikoj dvorani Zavoda. Dobro nam došli!

Iz dosadašnjeg iskustva stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja, možemo se samo zahvaliti Oskarovcima na neiscrpnim mogućnostima suradnje ili da se poslužimo najpoznatijim filmskim citatima: „Mislim da je ovo početak divnog prijateljstva.“ (Casablanca)

Članak pripremile: dr. sc. Marija Kušan Jukić, spec. psihijatrije, Andreja Borovečki Šimurina, dr. med., spec. psihijatrije i Anita Alegić Karin, prof. psihologije